уторак, 24. фебруар 2015.

Otkud sumnja mladih majki da nisu dovoljno dobre?

     Čitam članke za roditelje i primećujem da se periodično, u naletima, pojavljuje tema „Da li sam dovoljno dobra mama?“. Učestalost te teme me navodi da stanem i zapitam se otkud uopšte potreba da se traži potvrda za „dovoljno dobro" majčinstvo. Pitanje koje povlači niz drugih: 
Ko određuje šta je dovoljno dobro majka, danas? 
Da li je moguće da je majkama potreban dokaz spolja, od nekog neznanca, stručnjaka, doktora... da su dovoljno dobre? 
I šta kada se upoznaju sa pokazateljima „dovoljno dobre majke“?  Da li će se opustiti, nastaviti dalje... ili će jednoga dana biti zaštićene od osećanja krivice zbog eventualnih posledica? Jednoga dana...
Možda se majke uopšte ne pitaju da li su dovoljno dobre ili bar ne toliko često, možda smo mi „pametnjakovići“  izmislili još jednu temu o kojoj možemo da savetujemo mlade roditelje, jer imamo nezadrživu potrebu  da pomognemo svima, pa i njima,  da se dobro osećaju. A oni se posle čitanja takvih tekstova verovatno uopšte ne osećaju dobro. Pre bismo rekli da se osećaju neadekvatno. 
Ipak, nešto mi se čini da ova tema viri iz jako lepo upakovanog paketa društveno poželjne savršene, negovane, večito mlade, sa blistavim osmehom , mirišljave... žena-majke . 
Realno, majke jesu moćne. One stvarno mogu da upropaste decu ... ali nisu baš toliko moćne. Uglavnom ne.
Otkud toliko nesigurnosti kod mladih majki? 
Odgovor koji mi se u ovom trenutku čini kao najtačniji je u realno većem izboru i preuzimanju odgovornosti za svoj izbor. Naše bake su bile u prednosti, jer se znalo kako se šta radi, tačnije, one su bile uverene da se tako radi (što se zvalo znanjem), a njihovo uverenje se slagalo sa uverenjem svih ostalih koje je poznavala, pošto o prekookeanskom odgajanju dece nije imala informacije. Sada je problem što mlada majka ima veći izbor, ali i veću odgovornost prilikom odlučivanja za jedan od njih. Rekoh odgovornost, a ne nužno osećanje krivice. 
Dakle, ona odlučuje u skladu sa svojim trenutnim znanjem i iskustvom, prihvata odgovornost za svoje izbore, što znači da će joj možda, jednoga dana biti žao ukoliko je napravila grešku, ali joj drugi ne mogu suditi niti je kriviti, jedino mogu, ako žele, oprostiti. 
Eto, ispade još jedan savet na gore postavljeno pitanje, šta ću... 
Kad sam već krenula, evo još jednog: ne zaboravite da imate pravo da se predomislite i nikome se ne morate pravdati zbog toga, verujte u svoj izbor i ako saznate nešto novo imate pravo da se krenete putem za koji verujete da je bolji.


Psihološki savetnik
marijana.vilimonovic@gmail.com
065/369-55-09


Истакнути пост

Razvod kao izvor stresa

Ovaj tekst je namenjen osobama koje prolaze kroz proces razvoda, ali i onima koji ih imaju u svom okruženju, kako bi, kao pomagači,  bol...